Samopredstavljanje

Prema Goffmanu (1959) i njegovom pomalo dramaturškom pristupu, socijalne interakcije mogu se promatrati kroz metaforu kazališne pozornice gdje se tijekom interakcija s drugima ponašamo kao glumci na pozornici. Odijevanjem, govorom i gestama predstavljamo sebe putem uloga, nastojimo otkriti kako drugi percipiraju naša ponašanja te i sami interpretiramo ponašanja drugih ljudi.

Kada bi vještinu samopredstavljanja prikazali koristeći matematičku formulu, zapis bi izgledao nekako ovako. Što ću reći u nekoj situaciji + kako ću to reći = samopredstavljanje.

Samopredstavljanje predstavlja jednu od temeljnih komunikacijskih vještina u službi socijalnih kompetencija, čija je svrha uspostavljanje odnosa i interakcija s drugima. Ova vještina odnosi se na naše nastojanje da utječemo na vlastiti javni ugled i način na koji ga promatraju i doživljavaju drugi (Burušić, 2007).

Vještina samopredstavljanja sastoji od namjeravanog dijela, odnosno onoga što želimo reći i kakav dojam želimo postići te sekundarnog/stvorenog dojma koji osobe kojima se predstavljamo stvaraju o nama. Primjerice, ako se u nekoj situaciji predstavimo kao osoba koja pridaje pažnju detaljima (namjeravani dio), osobe koje nas slušaju mogu steći dojam da smo organizirani, strukturirani i temeljiti u radu (sekundarni/stvoreni dojam).

Samopredstavljanje kao vještinu često podcjenjujemo ili zanemarujemo jer većina ljudi ne razmišlja o tome kako se predstavlja drugima što time postiže. Međutim, ova vještina je izrazito važna u situacijama u kojima imamo možda samo jednu priliku za ostaviti dojam. Često su te situacije razgovori za posao/volontiranje/upis na fakultet koji predstavljaju selekcijski postupak u izboru kandidata. Stoga je ovladavanje ovom vještinom izrazito značajno kako u poslovnom, tako i u privatnom kontekstu. Kod samopredstavljanja u fokusu su dvije faze:

• pred-interakcijska: Što ću reći o sebi u određenoj situaciji?
• interakcijska: Kako ću to reći?

Značaj ove vještine je da od niza informacija koje su nam dostupne o samima sebi i s kojima upravljamo, izabiremo one najzanimljivije i najkorisnije te ih se trudimo predstaviti na način koji će zainteresirati ciljnu publiku (Burušić, 2007).

Na javljanje i iskazivanje samopredstavljačkog ponašanja, prema istraživanjima, utječu određene okolnosti i obilježja, što se može podijeliti u tri kategorije:

• u prvu skupinu ubrajaju se istraživanja koja su se usmjerila na status interakcijskog partnera, njegov spol, osobna obilježja osobe koja se predstavlja kao što su samopoštovanje, socijalna anksioznost, privatna i javna svjesnost i sl.
• drugu skupinu čine istraživanja koja su se bavila različitim oblicima i načinima ponašanja koja se mogu shvatiti kao samopredstavljanje, što je Jones 1964. godine sistematizirao kao umiljavanje.
• treću skupinu čine svojevrsne posljedice koje samopredstavljanje ima za pojedinca. Ovdje se ubrajaju i istraživanja o ponašanjima ljudi u radnom okruženju koja pokazuju kako uspješno korištenje samopredstavljanja može proizvesti poželjne i povoljne učinke za pojedinca. Istraživanja su pokazala još jednu korelaciju između samopredstavljanja i ishoda, a ta je da uspješno ili neuspješno izvedeno samopredstavljanje ima utjecaj na samopoimanje osobe, osobno zadovoljstvo, pa čak i na fizičko zdravlje (Burušić, 2007).

Literatura:

• Burušić, J. (2007). Samopredstavljanje: taktike i stilovi . Jastrebarsko: Naklada Slap
• Goffman, E. (1959). Presentation of self in everyday life. New York, NY: Doubleday Anchor Books